„Ne možemo reći da smo blizu tačke u kojoj mediji promovišu rodnu ravnopravnost, izbegavaju stereotipe i osnažuju žene i marginalizovane grupe.“ Ovakvom ocenom novinarka Aleksandra Ničić postavlja ton razgovoru koji prevazilazi pojedinačne redakcijske navike i zadire u dublje strukture koje oblikuju savremeni medijski prostor. Kao novinarka i članica Udruženja novinara Srbije, Ničić je i jedna od autorki nedavno objavljenog Vodiča za rodno osetljivo izveštavanje, publikacije nastale iz sve izraženijeg jaza između etičkih standarda i onoga što se u praksi dešava u redakcijama. Njen rad nalazi se na preseku prakse i principa, gde se dobre namere često sudaraju sa ukorenjenim obrascima.
Jedan od gorućih problema, kako objašnjava, jeste nedovoljna prisutnost žena u medijima. Prema podacima Global Media Monitoring Report-a objavljenog 2025. godine, žene se pojavljuju u svega 28 odsto medijskih sadržaja. „To jeste blago poboljšanje u odnosu na 2020. godinu, kada je prisutnost žena u medijima iznosila 20 odsto, ali je i dalje reč o gorućem problemu“, kaže Ničić. Problem, međutim, nije samo u tome koliko su žene prisutne, već i na koji način su predstavljene.
„Kada su žene prisutne u medijima, one su često predstavljene kroz stereotipe“, objašnjava Ničić, dodajući da se njihovi glasovi najčešće čuju u okviru tzv. soft news-a.
Jezik je još jedno područje u kojem postoji snažan otpor. Ničić ukazuje na to da deo naučne i stručne zajednice i dalje reaguje s nelagodom, a ponekad i otvorenim negodovanjem, na upotrebu rodno osetljivog jezika. Istovremeno, skreće pažnju na problem koji dobija znatno manje javne pažnje: stereotipno predstavljanje muškaraca i promociju toksične muškosti. Taj model, kako objašnjava, podrazumeva društveni pritisak na muškarce da potiskuju emocije i potvrđuju dominaciju, što je štetno ne samo za žene, već i za same muškarce.
Sagledani zajedno, ovi obrasci pokazuju koliko su mediji još uvek udaljeni od doslednog promovisanja rodne ravnopravnosti. „To nije problem samo u domaćim medijima, već i na svetskoj medijskoj sceni “, kaže Ničić, podsećajući da Global Media Monitoring Report ukazuje na slične trendove i na globalnom nivou.
Vodič za rodno osetljivo izveštavanje nastao je upravo sa ciljem da se taj jaz između etičkih standarda i novinarske prakse prevaziđe, prvenstveno kod mladih novinara i novinarki. Ničić rodno osetljivo izveštavanje opisuje kao etičko i nestereotipno novinarstvo koje se jednako odnosi na teme rodnih uloga, nasilja prema ženama i političkog učešća žena. „Trudile smo da mladim novinarkama i novinarima što podrobnije predstavimo sve elemente koje ovo izveštavanje obuhvata“, objašnjava ona.
Vodič objedinjuje evropski regulatorni okvir, domaće zakonodavstvo, etičke smernice i teorijska razmatranja, uz aktuelne primere iz medijske prakse. „Tako mlade novinarke i novinari imaju prilike da se na jednom mestu upoznaju sa pravilima profesije u ovom domenu“, kaže Ničić. Kao praktičan alat, publikacija nudi i konkretne preporuke za etičko izveštavanje o žrtvama nasilja, pravilnu upotrebu rodno osetljivog jezika i izbegavanje stereotipnog predstavljanja žena i muškaraca. Ove preporuke, kako ističe, predstavljaju sintezu postojećih regulatornih i samoregulatornih okvira, kao i teorijskih razmatranja i smernica iz ranijih priručnika.
Vodič je razvijen kroz saradnju Obrazovnog centra Udruženja novinara Srbije i Saveta Evrope, u okviru projekta Zaštita slobode izražavanja i slobode medija u Srbiji (PROFREX), koju sprovodi Odeljenje za saradnju u oblasti slobode izražavanja u okviru zajedničkog programa Evropske unije i Saveta Evrope Horizontal Facility za Zapadni Balkan i Tursku. Publikacija je prvenstveno namenjena polaznicama i polaznicima Novinarske škole UNS-a, sa ciljem da unapredi razumevanje odgovornog izveštavanja o rodu.
Saradnja se nije završila objavljivanjem publikacije. U aprilu 2025. godine, dva partnera organizovala su radionicu o rodno osetljivom izveštavanju, na kojoj su studenti i studentkinje novinarstva razgovarali o rodnim stereotipima, relevantnim evropskim regulatornim okvirima i značaju „razbijanja staklenog plafona“, koji i dalje ograničava napredovanje žena ka pozicijama odlučivanja u medijima.
Prema Ničić, stereotipi se najlakše uočavaju u svakodnevnim izrazima i uredničkim navikama, poput fraza „slabiji pol“, nepotrebnog isticanja bračnog statusa žena ili zanemarivanja i umanjivanja njihovih dostignuća. Analizom konkretnih primera, učesnici/e radionice uspeli su da prepoznaju obrasce koje ranije nisu dovodili u pitanje. To, smatra ona, predstavlja snažnu polaznu osnovu, uz poznavanje etičkih smernica i spremnost na kritičko preispitivanje sopstvenog izveštavanja.
Postoje i znaci napretka. Ničić primećuje da mnogi mladi novinari i novinarke pokazuju iskrenu želju da poštuju etičke i profesionalne standarde, promovišu rodnu ravnopravnost i izbegavaju stereotipe. Ipak, činjenica da je na radionici učestvovalo znatno više žena nego muškaraca ukazuje na to da je ovu temu potrebno snažnije otvoriti među novinarima. „Društvo u kome su žene i muškarci ravnopravni bolje je i za muškarce“, ističe ona, dodajući da isto važi i za medijsku scenu.
Ipak, individualna posvećenost ne može nadomestiti izostanak podržavajućih uređivačkih politika. Ukoliko urednici smatraju da rodno osetljiv jezik treba izbegavati, takva praksa će preovladati bez obzira na etičke norme. Uređivačke odluke određuju koje će teme biti zastupljene, ko će dobiti prostor da govori i kako će različite društvene grupe biti predstavljene. Podjednako je važno, naglašava Ničić, da žene ne budu diskriminisane ni na uredničkim pozicijama.
U tom smislu, razgovor se neminovno vraća na fenomen „staklenog plafona“. Iako žene brojčano dominiraju u mnogim redakcijama, istraživanja pokazuju da su i dalje retko prisutne na pozicijama glavnih urednica. Svaka ozbiljna rasprava o rodnoj ravnopravnosti u medijima mora zato da ide dalje od samog sadržaja i da se bavi strukturama moći koje na kraju određuju šta dospeva do javnosti.


