Назад Kako naučiti da podigneš glas i suprotstaviš se nepravdi

Beograd 23. decembar 2025.
  • Diminuer la taille du texte
  • Augmenter la taille du texte
  • Imprimer la page
  • Imprimer en PDF
Kako naučiti da podigneš glas i suprotstaviš se nepravdi

Prvi put kada je Emilija Marinković stala u odbranu svojih prava, bila je još u vrtiću. Naoružana samo jednom lekcijom o dečijim pravima – pravom na igru – ozbiljno je saopštila roditeljima da domaći zadatak može da sačeka, ali njena prava ne. Danas se tom sećanju smeje, ali ono je i dalje podseća na to zašto je važno poznavati sopstvena prava.

Petnaest godina nakon osnivanja Panela mladih savetnika Zaštitnika građana, Emilija je jedna od mnogih mladih osoba koje svedoče o tome šta je ovaj Panel želeo da postigne. Tokom godina, stotine mladih dale su svoj glas, ideje i iskustva kako bi institucije bolje razumele i štitile prava mladih. Panel, koji je podržan kroz projekat „Borba protiv diskriminacije i promocija različitosti u Srbiji“ u okviru zajedničkog programa Evropske unije i Saveta Evrope „Horizontal Facility za Zapadni Balkan i Tursku“, postao je prostor u kojem perspektive mladih istinski doprinose promenama.

Za Emiliju, uticaj Panela ne može se svesti na jedan trenutak. Njena iskustva nisu vezana za prekretnice, već za proces. „Svrha Panela mladih savetnika je da podstiče promene. Kao i svaka velika promena, pomak i napredak, zahteva vreme – dosta vremena i bezbroj malih pobeda koje zapravo čine jednu celinu. Samim tim, nisam u mogućnosti da izdvojim jedno iskustvo koje je na mene imalo najveći uticaj“, kaže ona. „Iskustva koja pamtim su bezbroj razgovora, edukacija i konsultacija na osnovu kojih se gradilo moje celokupno iskustvo u radu Panela. Svako poznanstvo i znanje stečeno, svaka mogućnost da se moj glas čuje, doprineli su mom ličnom intelektualnom razvitku.“

Kroz rad u Panelu, Emilija je razvila veštine za koje ranije nije ni znala da ih poseduje. Javnim nastupima, timskim radom i razvojem liderskih veština raslo je i njeno samopouzdanje. „Kroz rad sam stekla neprocenjive veštine poput veštine javnog govora, grupnog rada i liderskih veština, a veština je, kao i znanje, uvek tebi na usluzi. Uz to znanje otvaraju se vrata potpuno novih mogućnosti, prilika i prednosti, kako u daljem školovanju, tako i u životu“, objašnjava ona.

Posebno ističe značaj otvorene komunikacije kao temelj rada Panela. „Smatram da sam svakom svojom aktivnošću, posvećenim radom i zalaganjem doprinela kvalitetu radionica, projekata i izlaganja u kojima sam učestvovala. Cela poenta panelista je da se oglašavaju, da se ne plaše i da imaju smelost da kažu svoje zapažanje, kritiku i pohvalu. Jedino na taj način, kroz otvorenu komunikaciju, možemo funkcionisati i postići vidljive rezultate.“

Razumevanje prava postalo je ključno u trenucima kada je počela da prepoznaje oblike diskriminacije i nasilja koje ranije ne bi umela da uoči. „O pravima sam prvi put čula u vrtiću. Tada sam zapamtila ono što mi je u tom trenutku bilo najvažnije – dečije pravo na igru. Godinama kasnije, jedino što se promenilo jeste potreba da to znanje proširim. Život je sa sobom donosio situacije u kojima je jedina linija odbrane bila rezervisana za mene. Shvatila sam da ako posedujem znanje, dobijam i zaštitu.“

Upravo kroz rad u Panelu, kaže, dobila je priliku da to znanje podigne na viši nivo. „U radu Panela teme prava i diskriminacije prolaze se vrlo često, zbog čega imam utisak da odlično vladam ovim oblastima. Postojalo je dosta oblika nasilja i diskriminacije koje nisam umela da prepoznam pre pohađanja obuke, i tu dolazimo do glavnog zadatka panelista – podizanja svesti.“

Jedan takav trenutak suočavanja sa realnošću dogodio se u njenoj školi, kada je jedna učenica doživela psihičko nasilje od strane profesora. „Taj incident niko od nadležnih nije okarakterisao kao oblik nasilja ili kršenje prava deteta. Kada sam pažljivije sagledala situaciju, shvatila sam da sam sada ja nadležna – kao svedok, drugarica, članica učeničkog parlamenta, članica školskog tima za prevenciju nasilja i kao panelistkinja Zaštitnika građana.“ Emilija je odlučila da reaguje. „Stvar sam uzela u svoje ruke i uz pomoć stečenog znanja rešila situaciju na adekvatan način. U tom trenutku sam zapravo iz teorije prešla na praksu.“

Dok Panel mladih savetnika obeležava 15 godina postojanja, Emilijina priča pokazuje šta ovakve inicijative mogu da postignu: osnažene mlade ljude koji prepoznaju diskriminaciju, reaguju na nepravdu i koriste svoj glas sa sigurnošću. To je dokaz da ulaganje u učešće mladih nije simbolično – ono menja živote, jača zajednice i gradi kulturu prava koja jača sa svakom novom generacijom, doprinoseći i suzbijanju mržnje u društvu.

Govoreći o budućnosti, Emilija počinje od jednostavne, ali suštinske vrednosti. „U budućnosti sebe vidim prvo kao čoveka. Smatram da su svaka diploma, ugled i status beznačajni ako niste naučili ovu najvažniju lekciju. Želim da se bavim pravima i da iskoristim svoj pun potencijal u tom segmentu. Posedujem velike ambicije i veru u sebe, a jedna od mojih želja je da taj stav prenesem na nekoga kome je potreban taj mali podsticaj da dostigne svoj cilj i ostvari svoje snove.“

Назад U prvim redovima zaštite slobode i bezbednosti novinara na Zapadnom Balkanu

15 December 2025
  • Diminuer la taille du texte
  • Augmenter la taille du texte
  • Imprimer la page
  • Imprimer en PDF
U prvim redovima zaštite slobode i bezbednosti novinara na Zapadnom Balkanu

Dragan Sekulovski, izvršni direktor Udruženja novinara Severne Makedonije, jedan je od vodećih glasova kada je reč o bezbednosti novinara na Zapadnom Balkanu. Kroz svoju ulogu u Odeljenju Saveta Evrope za saradnju u oblasti slobode izražavanja, naročito u okviru zajedničkog programa Evropske unije i Saveta Evrope „Horizontal Facility za Zapadni Balkan i Tursku“, sarađivao je sa novinarima/kama, sudijama/tkinjama, tužiocima/teljkama, policijskim službenicima/ama i advokatima/cama širom regiona, prevodeći međunarodne standarde u praktične smernice. U ovom intervjuu deli uvide o izazovima ali i dobrim praksama u regionu, kao i o tome šta je potrebno za efikasnu zaštitu novinara.

1. Kako biste uporedili ključne izazove sa kojima se novinari/ke suočavaju u različitim zemljama regiona? Postoje li specifični problemi koji se posebno izdvajaju u Bosni i Hercegovini, Severnoj Makedoniji ili drugim zemljama u kojima ste radili?

U većini zemalja Zapadnog Balkana novinari se suočavaju sa veoma sličnim strukturnim problemima: političkim pritiscima, SLAPP tužbama i drugim zloupotrebama pravnih postupaka, otežanim pristupom informacijama od javnog značaja i visokim stepenom ekonomske ranjivosti redakcija i frilensera. Ova kombinacija stvara plodno tle za autocenzuru.

U Severnoj Makedoniji bezbednosno okruženje se poboljšalo u poređenju sa stanjem od pre deset godina, što beleži i najnoviji indeks Reportera bez granica (42. mesto za 2025. godinu), ali je taj napredak krhak. Fizički napadi su ređi, ali verbalne pretnje, kampanje blaćenja i onlajn uznemiravanje, koji su često povezani sa političkim akterima ili organizovanim onlajn grupama, i dalje stvaraju konstantan pritisak. Dodatni problem često predstavlja spora i ponekad nepotpuna institucionalna reakcija na prijavljene napade, što može ojačati osećaj nekažnjivosti i obeshrabriti novinare da prijavljuju pretnje.

Širom regiona, bilo u Severnoj Makedoniji, Bosni i Hercegovini ili susednim zemljama, obrazac je sličan: novinari su najugroženiji kada istražuju korupciju, zloupotrebu moći ili osetljiva pitanja za političke aktere. Dugoročni izazov je izgradnja okruženja u kojem mogu da rade slobodno, bez straha, uz jasne institucionalne garancije njihove bezbednosti i nezavisnosti.

2. U radu sa tužiocima/teljkama, policijskim službenicima/ama, sudijama/tkinjama i advokatima/cama širom regiona često povezujete standarde Saveta Evrope sa primerima iz prakse. Kako se pravni profesionalci mogu najefikasnije senzibilisati za bezbednost novinara i zašto je ta „prevodilačka uloga“ između medija i pravosuđa toliko važna?

Prema mom iskustvu, pravni profesionalci mogu najefikasnije da zaštite novinare kada imaju jasan i koherentan pravni okvir koji odražava standarde Saveta Evrope i na koji se mogu osloniti u svakodnevnoj praksi. Zato smo 2023. godine u Severnoj Makedoniji radili na izmenama Krivičnog zakonika kako bi se napad na novinara tretirao na sličan način kao napad na službeno lice. Takva rešenja šalju snažnu poruku: napad na novinara nije samo napad na pojedinca, već i napad na pravo javnosti da bude informisana.

Međutim, dobri zakoni su tek prvi korak. Sudije, tužioci, policijski službenici i advokati takođe moraju da razumeju realnosti novinarskog rada- rizike, pritiske, rokove i ulogu medija u javnom interesu. Zajedno sa Savetom Evrope zato organizujemo zajedničke obuke i diskusije u kojima povezujemo standarde sa konkretnim slučajevima iz regiona i omogućavamo novinarima i pravnim profesionalcima da direktno razgovaraju. Ta „prevodilačka uloga“ između medijske zajednice i pravosuđa je ključna, jer kada postoji međusobno razumevanje i poverenje, institucije mnogo verovatnije reaguju brzo, dosledno i efikasno na pretnje novinarima.

3. Program obuke Saveta Evrope za suzbijanje SLAPP tužbi, koji ste koristili u obukama, razvijen je kao regionalni alat. Koliko, prema vašem iskustvu, takvi standardizovani programi doprinose doslednijem pristupu zaštiti novinara/ki širom Zapadnog Balkana?

Standardizovani programi poput Programa obuke Saveta Evrope za suzbijanje SLAPP tužbi veoma su korisni jer stvaraju zajednički jezik i referentni okvir za bezbednost novinara na Zapadnom Balkanu. Kada treneri u različitim zemljama rade sa istim standardima i strukturom, lakše je upoređivati prakse, identifikovati šta treba da se uradi i zalagati se za sličan nivo zaštite. U tom smislu, aktivnosti Saveta Evrope u oblasti slobode izražavanja jasno doprinose doslednijem i profesionalnijem pristupu širom regiona.

Istovremeno, stvarni uticaj nastaje kada se taj okvir „oživi“ i prilagodi svakoj ciljnoj grupi. Na mojim obukama uvek obogaćujemo program konkretnim slučajevima iz zemlje u kojoj radimo, diskusijama zasnovanim na scenarijima i vežbama igranja uloga – na primer, simulacijama kako novinar prijavljuje pretnju ili kako bi tužilac ili policijski službenik trebalo da reaguju. To čini sadržaj dinamičnijim i relevantnijim, a učesnici nam često daju povratne informacije da im ove praktične vežbe pomažu da razumeju ne samo standarde „na papiru“, već i njihovu primenu u stvarnim situacijama.

4. Tokom obuka u Bosni i Hercegovini posebno ste se fokusirali na nasilje nad novinarkama, uključujući digitalno zlostavljanje. Koje oblike rodno zasnovanog nasilja novinarke najčešće prijavljuju u regionu i šta institucije mogu da učine kako bi podstakle prijavljivanje i obezbedile bolju zaštitu?

U regionu, novinarke najčešće prijavljuju onlajn, rodno zasnovano zlostavljanje: seksualizovane uvrede, pretnje silovanjem ili fizičkim nasiljem, napade na njihov izgled i kampanje blaćenja koje nastoje da ih diskredituju kao profesionalke targetirajući ih kao žene, majke ili partnerke. Vrlo često se ovi napadi preliju u doksing, uhođenje i pretnje članovima porodice, što stvara dodatni strah i pritisak da se povuku iz javne debate. Nažalost, granica između onlajn i oflajn prostora je veoma tanka – ono što počne kao „komentar“ može brzo prerasti u stvarnu zastrašujuću situaciju.

Situacija je veoma slična i u Severnoj Makedoniji. Čak imamo i poseban protokol u okviru Ministarstva unutrašnjih poslova, razvijen zajedno sa Udruženjem novinara, za zaštitu novinarki na internetu, što je pozitivan korak na papiru. Međutim, primena je često slaba. Institucije prečesto opravdavaju nepostupanje tvrdnjom da velike društvene mreže (Meta, X i druge) ne sarađuju u potpunosti sa vlastima zato što je Severna Makedonija, kao i druge zemlje Zapadnog Balkana, i dalje samo kandidat za članstvo u EU i nema iste formalne obaveze kao države članice. Iako je to realna prepreka, ona ne može biti izgovor za pasivnost i do određene mere stvara diskriminaciju.

5. Imajući u vidu vaše dugogodišnje angažovanje u reagovanju na povrede bezbednosti novinara/ki, šta smatrate ključnim elementima održivog, multisektorskog modela zaštite? Može li se uspešan primer iz jedne zemlje efikasno preneti u druge zemlje regiona i, ako može – koji biste primer istakli?

Održivi model zaštite zavisi od čitavog niza aktera koji rade zajedno. On zahteva kvalitetne zakone usklađene sa standardima Saveta Evrope i aktima Evropskog parlamenta, novinare koji su informisani i spremni da prijavljuju pretnje, snažna profesionalna udruženja koja pružaju pravnu i zagovaračku podršku, kao i policiju i pravosuđe sa integritetom i specijalizovanim znanjem. Ovi elementi moraju biti povezani kroz jasne protokole, redovan dijalog i zajedničke obuke.

Na kraju, na ličnom planu, zaštita novinara nije čin solidarnosti sa jednom profesijom, već ustavna obaveza da se zaštiti javni interes i pravo svakog građanina da bude informisan.