Kada student/kinja osjeti da zaista pripada akademskoj zajednici, obrazovanje postaje mnogo više od predavanja i ispita- postaje prostor za razvoj, doprinos i lični uspjeh. Na Univerzitetu Donja Gorica (UDG) upravo takav pristup pomaže studentima/kinjama sa invaliditetom da svoje mjesto u visokom obrazovanju pronađu ravnopravno sa drugima.

Za prof. dr Maju Drakić-Grgur, inkluzivno obrazovanje predstavlja temelj savremenog univerziteta. „Univerzitet nije samo prostor u kojem se prenosi znanje, već i zajednica u kojoj se razvijaju vrijednosti otvorenosti, međusobnog poštovanja i jednakih mogućnosti“, ističe ona.

Kroz fleksibilne nastavne metode, individualni mentorski rad i stalnu komunikaciju sa studentima/kinjama, UDG razvija pristup koji akademsko okruženje prilagođava različitim potrebama studenata/kinja.

„Posebno nas raduje činjenica da sve veći broj mladih sa invaliditetom prepoznaje UDG kao mjesto na kojem mogu studirati ravnopravno sa ostalim studentima“, kaže profesorka. Na univerzitetu trenutno studira oko 30 studenata sa različitim vrstama invaliditeta, od otežane pokretljivosti do oštećenja sluha, vida, govora ili disleksije, a mnogi od njih biraju studije sa značajnim praktičnim radom.

Studenti/kinje sa invaliditetom oslobođeni su plaćanja školarine i imaju dodatnu mentorsku i akademsku podršku, što, kako objašnjava, doprinosi stvaranju zajednice u kojoj se različitosti prepoznaju kao vrijednost.

„U praksi, inkluzivno obrazovanje znači prije svega spremnost univerziteta da razumije različite životne okolnosti i potrebe studenata i da im omogući ravnopravno učešće u akademskom životu“, naglašava ona.

Takav pristup podrazumijeva i prilagođavanje načina rada– dodatne konsultacije, različite strategije učenja i načine provjere znanja koji odgovaraju sposobnostima studenata/kinja. Istovremeno, koristi su šire od same inkluzije.

„Kada studenti uče u okruženju koje podstiče međusobno razumijevanje i podršku, razvijaju se ne samo akademske kompetencije, već i važne društvene vrijednosti – odgovornost, empatija i spremnost na saradnju“, kaže Drakić Grgur.

Ipak, izazovi su i dalje prisutni. „Ponekad su najveće prepreke upravo one koje nijesu odmah vidljive – način komunikacije u nastavi, očekivanja koja postavljamo pred studente ili nedovoljno razumijevanje različitih iskustava iz kojih studenti dolaze“, upozorava ona.

Nedavna radionica o prilagođavanju učenja i učešća studenata sa posebnim obrazovnim potrebama, koja je organizovana u okviru projeka Quality education for all – Montenegro a koji je deo zajedničkog programa Evropske unije i Savjea Evrope "Horizontal Facility za Zapadni Balkan i Tursku", bila je prilika za razmjenu iskustava među univerzitetima. 

„Posebno je vrijedno bilo to što je radionica bila koncipirana kao otvoren prostor za razmjenu iskustava, a ne samo kao niz formalnih izlaganja“, kaže Drakić Grgur, dodajući da su diskusije podstakle učesnike „da o temi inkluzije razmišljaju kroz prizmu sopstvenog iskustva“.

Za budućnost, poruka je jasna: „Najvažnije je da inkluzija ne ostane samo deklarativni princip, već da postane dio svakodnevne akademske prakse.“

Na UDG-u to znači produženo vrijeme za polaganje ispita, alternativne načine provjere znanja, dodatnu podršku i saradnju sa organizacijama koje promovišu prava osoba sa invaliditetom.

Na osnovu tog iskustva, zaključuje: „Inkluzivno obrazovanje nije samo pitanje socijalne osjetljivosti, već i pitanje kvaliteta visokog obrazovanja. Univerzitet koji je otvoren za različitosti postaje kreativniji, inovativniji i bliži stvarnim potrebama društva.“