Za mnoge ljude u Crnoj Gori, diskriminacija nije uvijek glasna ili vidljiva. Može se dešavati tiho, na razgovoru za posao koji nikada ne vodi nikuda, u pristupu uslugama ili u svakodnevnim interakcijama koje ostavljaju osjećaj isključenosti. Često oni koji su pogođeni nijesu sigurni da li je ono što su doživjeli uopšte diskriminacija, niti kome da se obrate za zaštitu.

Ovo je stvarnost koju novi Zakon o zaštiti jednakosti i zabrani diskriminacije nastoji da promijeni.

Zakon je razvijen kroz sveobuhvatan proces koji je vodilo Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava, uz podršku projekta „Borba protiv mržnje i netolerancije u Crnoj Gori“ u okviru zajedničkog programa Evropske unije i Savjeta Evrope „Horizontal Facility za Zapadni Balkan i Tursku“. On predstavlja važan korak naprijed u jačanju zaštite od diskriminacije.

U središtu ovog procesa bila je Irena Varagić, koja je imala važnu ulogu u izradi zakona. „Novi Zakon o zaštiti jednakosti i zabrani diskriminacije predstavlja ključni iskorak Crne Gore u oblasti zaštite ljudskih prava, usmjeren ka jačanju pravnog i institucionalnog okvira za borbu protiv svih oblika diskriminacije,“ objašnjava Varađić.

Ona dodaje da zakon „predstavlja sistemsku i pravnu osnovu za ostvarivanje efikasne, sveobuhvatne i preventivne zaštite od diskriminacije u svim oblastima javnog i privatnog života“, čime se doprinosi izgradnji „inkluzivnog i tolerantnog društva u Crnoj Gori, u skladu sa evropskim i međunarodnim standardima“.

Jedna od ključnih novina je to što zakon mnogo preciznije definiše diskriminaciju i uvodi savremenije pojmove kao što su intersekcijska, višestruka i sistemska diskriminacija. Takođe, proširuje listu osnova diskriminacije i jasno zabranjuje govor mržnje, u skladu sa evropskim standardima.

Za građane, to znači da će diskriminaciju lakše prepoznati i lakše dokazivati svoja prava. „Njegov značaj se ogleda u tome što građanima i građankama pruža jasnije, dostupnije i efikasnije mehanizme zaštite, čime doprinosi većem povjerenju u institucije i jačanju vladavine prava, ali i šalje jasnu društvenu poruku da diskriminacija nije prihvatljiva ni u jednom segmentu društva,“ navodi Varagić.

U praksi, to znači da se i situacije koje su ranije mogle izgledati „neutralno“, a koje dovode određene grupe u nepovoljan položaj, sada mogu prepoznati kao diskriminacija. Time se jača ne samo zaštita, već i prevencija.

Zakon uvodi i snažnije mehanizme zaštite. Građani i građanke mogu pokretati sudske postupke radi utvrđivanja diskriminacije, zabrane daljeg postupanja i naknade štete. Ključno je i pravilo o teretu dokazivanja — kada osoba učini vjerovatnim da je diskriminacija izvršena, teret dokazivanja prelazi na drugu stranu.

Uz sudove, važnu ulogu ima i institucija Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, koja može postupati po pritužbama i davati preporuke, često bez potrebe za dugim sudskim procedurama.

Ipak, koliko god zakon bio sveobuhvatan, njegov uspjeh zavisiće od primjene u praksi. „Najveći izazovi odnose se na praktičnu primjenu zakona, posebno u smislu prepoznavanja oblika diskriminacije i dosljedne primjene standarda od strane svih institucija,“ kaže Varagić. Ona dodaje da izazov predstavlja i „nedovoljna informisanost građana/ki o njihovim pravima, kao i određeni društveni obrasci koji mogu tolerisati diskriminatorno ponašanje“.

Zato su planirane brojne aktivnosti- od kampanja za javnost do specijalizovanih obuka za sudije, tužioce, policiju i inspekcijske službe. „Edukacija će biti ključna za pravilnu primjenu zakona i jačanje svijesti o značaju jednakosti i zabrane diskriminacije,“ ističe ona.

Na kraju, uticaj zakona neće se mjeriti samo kroz broj predmeta, već kroz promjene u svakodnevnom životu- kroz povjerenje građana, spremnost da prijave diskriminaciju i uvjerenje da institucije mogu da ih zaštite.

„Ovaj zakon predstavlja ključni iskorak Crne Gore u oblasti zaštite ljudskih prava,“ kako zaključuje Varagić, ali njegova prava snaga biće vidljiva tek kada jednakost prestane da bude princip na papiru i postane stvarno iskustvo svakog građanina i građanke.