Nakon mjeseci online napada, Aleksandra* iz Crne Gore počela je da se povlači. Prestala je da se javno zalaže za prava svoje zajednice, ali i sopstvena prava. Svaka objava, svaki komentar i svaka rasprava postali su prostor za nove napade, a cijena javnog istupanja postala je previsoka.

Ovo je jedna od tihih posljedica govora mržnje– ljudi nestaju iz javnog prostora, a pitanje je koliko snage im ostaje i za suočavanje sa tim u privatnom životu.

Njena priča je samo jedna od mnogih zabilježenih u nedavno predstavljenom izvještaju "Mapiranje govora mržnje u Crnoj Gori". Istraživanje je realizovano u okviru projekta „Borba protiv mržnje i netolerancije u Crnoj Gori“, koja je dio zajedničkog programa Evropske unije i Savjeta Evrope „Horizontal Facility za Zapadni Balkan i Tursku“, u partnerstvu sa Centrom za demokratiju i ljudska prava (CEDEM). Istraživanje ne donosi samo brojke o incidentima, već pokazuje i kako govor mržnje utiče na svakodnevni život ljudi.

Nalazi pokazuju da se govor mržnje sve više normalizuje, posebno u online prostoru i političkom diskursu. Uvredljiv govor se često maskira kao humor, kritika ili sloboda govora. Istraživanje pokazuje da to nije sporadičan fenomen, već obrazac duboko povezan sa političkom polarizacijom, nekulturom političkog dijaloga, medijskim sadržajima koji ga ponekad dodatno šire, kao i izostankom dosljedne institucionalne reakcije.

Izvršna direktorica CEDEM-a Nevenka Vuksanović ističe da su obrasci identifikovani u istraživanju zabrinjavajući, ali da su ljudske priče koje stoje iza njih još upečatljivije.

„Nažalost naše istraživanje jasno pokazuje da to nije sporadičan fenomen, već obrazac – duboko povezan sa političkom polarizacijom i nekulturom i nasiljem političkog dijaloga, medijskim tekstovima koji nekada samo šire i pojačaju, a onda i izostankom dosljedne i srazmjerne institucionalne reakcije.“

Izvještaj posebno ukazuje na rizike za mlade i ranjive grupe. Izloženost govoru mržnje može dovesti do toga da mladi usvajaju pogrešne modele komunikacije i vrijednosti u kojima se vrijeđanje normalizuje, dok se granica između mišljenja i mržnje sve više briše. Za ranjive grupe to znači stalni pritisak i osjećaj da su mete, da su nepoželjni i da ih sistem ne štiti dovoljno.

Vuksanović takođe naglašava da mnogi građani/ke ne prijavljuju govor mržnje. Strah od dodatnih napada ili stigmatizacije, kao i nepovjerenje u institucije, često dovode do toga da žrtve biraju da ćute, što dodatno učvršćuje osjećaj nekažnjivosti.

„Obrazovanje je nesumnjivo najpotcjenjeniji, a najvažniji alat u ovoj borbi,“ kaže Vuksanović. Bez razvoja kritičkog mišljenja, medijske pismenosti i razumijevanja različitosti, teško je mijenjati postojeće narative. Zato ona ističe važnost sistemskog pristupa obrazovanju i potrebu da se empatija razvija još od najranijeg uzrasta.

Na pitanje koja bi konkretna promjena bila najvažnija, Vuksanović kaže: „Osim ovog insistiranja na empatiji u školi, voljela bih da govor mržnje prestane da prolazi bez posljedica. Ne samo pravno, već i društveno. Da postoji jasna granica i odgovornost- posebno za javne aktere. Jer onog trenutka kada društvo pošalje poruku da je to neprihvatljivo, promjena postaje moguća.“

Ova vizija pokazuje da promjena nije samo moguća, već i dostižna– poziv društvu da preuzme odgovornost i učini govor mržnje neprihvatljivim za sve.

*Ime je izmijenjeno radi zaštite anonimnosti.